Kada govorimo o hrani, vjerojatno je prva pomisao je da je nešto čime trebamo napuniti prazan želudac. Glad. Potreba za energijom.
Najčešće nam hranom posluži ono što nam je u danom momentu pri ruci. Bilo da je to ručak koji nam je netko pripremio, bilo da je to sendvič usput, ili pak neka brza hrana koja nam je ionako opet usput.
O terminu HRANA danas se mnogo govori i piše.
Hranom se smatra toliko umjetno proizvedenih stvari da je čovjek kao vrsta doslovce zaboravio što hrana uistinu jest.
U ovom namjerno stvorenom potrošačkom društvu u kojem danas živimo svi smo prenatrpani poslom i obavezom. Stres nam je postao nešto sasvim normalno pa i ne čudi što nam se pažnja rasipala i da smo zaboravili na bitne stvari…u ovom ovdje slučaju zaboravili smo što je zdrava hrana.
Vjerujem da se i sami nerijetko uhvatite i zapitate; pa što ja to jedem, gdje je nestao onaj okus hrane iz djetinjstva. No, da li smo spremni reagirati na to pitanje to je već nešto drugo.
Osobno poznajem puno ljudi koji sami sebi postavljaju takva pitanja, ali nažalost nemaju snage oduprijeti se i sve ostaje samo na postavljenom pitanju. Kroz ovaj tekst htio bih vas uvjeriti da se prave odluke iz čista srca donose sad i odmah te se ništa ne prepušta slučaju.
Termin „hrana“ možemo upotrijebiti za tekuću ili krutu tvar ili tvari koje unašamo u sebe da bi mogli preživjeti. Hrana kao takva mora biti stalno dostupna jer bez nje ne možemo.
Ona kao takva mora sadržavati sve potrebne nutrijente da bi naš organizam mogao normalno funkcionirati.
Nažalost, danas nam je više nego ikada dostupna loša hrana.
Ponekad kad malo proučim pojedine deklaracije i tekst sastava nekog proizvoda, jednak je otrovu u „minimalnim“ količinama, usudim se reći.
Industrija hrane na tržište svakog dana, svakog sata i minute plasira brdo mrtve i nutritivno beskorisne hrane ili pak pretjerano „korisne“ u lošem smislu riječi.
Uz dobar marketing današnjih svemoćnih medija industrija hrane sposobna je prodati bilo što mogu nazvati hranom, tj. određenom supstancom za koju tvrde da je hrana i koju na kraju atraktivno zapakiranu prodaju ljudima.
Čak štoviše, dobro im ide i uspješni su u svojim biznisima.
Pokušajte početi čitati deklaracije na hrani koju svakodnevno kupujete, ubrzo ćete shvatiti što vam želim reći. U proizvodima koje kupujete pregršt je kemijskih sastojaka tipa pojačivača okusa, aditiva, životinjskih hormona, emulgatora, umjetnih aroma i bojila, E – dodataka umjetnog porijekla, i genetski modificiranih sastojaka (GMO-a).
Nerijetko se u dnevnim medijima, novinama, internetu mogu pronaći informacije o proizvodima koji u deklaraciji čak niti nemaju navedene sastojke, a koji su štetni po zdravlje čovjeka. Najnovije informacije da se u deklaracijama sastava proizvoda ne trebaju navesti pojedini sastojci i supstance zgrozavaju i poražavaju krajnjeg potrošača – čovjeka koji ima pravo znati sto kupuje i sto unosi u sebe.
Eto vidite, marketing prehrambene industrije i medija također bi smo mogli nazvati terminom hrana kad nas svakodnevno „hrane“ informacijama da je baš njihov proizvod najbolji, najkvalitetniji i najzdraviji.
To je hrana očaja i vapaja za prodajom i bahatosti svirepih multinacionalnih kompanija koje ne mare za dobrobit čovjeka, prirodu te životinjske vrste.
“Moderna hrane današnjice” (gotova hrana) koju unosimo u sebe nema zdravog temelja ni uporišta zvati se hranom jer je u puno slucajeva “netransparentno” proizvedena (cast svima koji rade posteno).
Prvo bih se htio osvrnuti na proizvodnju ratarskih kultura općenito. Ukratko svaka županija u Republici Hrvatskoj iz koje dolazim ali i svakoj drzavi nase planete poznata je po određenim kulturama koje se u tom podneblju proizvode, bilo da je riječ o maslini, pšenici, povrću, krumpiru, egzotičnom voću ili nečem trećem.
Povijest nas je učila da je čovjek uvijek uzgajao-proizvodio hranu za svoje potrebe, sam višak bi prodavao je ili robno razmjenjivao za druge poljoprivredne kulture koje nije sam mogao uzgojiti. I to je bilo prirodno. Tako se to nekad radilo.
U ne tako davnoj prošlosti, nakon drugog svjetskog rata, čovjeku je bilo „dano“ na korištenje nešto što će mu pomoći da na njegovoj maloj njivi uzgoji što veći prinos određene kulture nego što je to bilo do sada. To nešto je bilo – umjetno gnojivo, kemijska tvar koju je čovjek iz neznanja nažalost objeručke prihvatio bez da je ispitao što to uopće prima na korištenje i bez imalo odgovornosti prema budućim naraštajima krenuo je svoje njive „kultivirati“ sa umjetnim gnojivima.
Umjetna gnojiva su topljiva u vodi te od njihove ukupne količine u tlu veći dio iskoriste biljke. No, neiskorišteni dio tih gnojiva vodeni tokovi prenose u okoliš pa ga na taj način onečišćuju. Osobito je opasno miješanje tih voda s bunarskom ili drugim izvorima pitke vode. Zbog toga se vrsta i količina umjetnog gnojiva koje se dodaje nekom tlu mora nužno prilagoditi vrsti tla i potrebama biljne kulture koja se na tom tlu uzgaja.
Budući da pojedinačni proizvođači u seoskim i prigradskim kućanstvima obično nisu raspolagali podacima o sastavu tla(danas se vec vodi evidencija o tome) te da zbog neznanja rabe umjetna gnojiva u količini većoj od potrebne, vodeni tokovi odnose taj višak u okoliš onečišćujući izvore pitke vode.
Kiselost kemijskih – umjetnih gnojiva
šteti zemlji utjecajem na razne vrste mikroorganizama koji žive u tlu. Ti mikroorganizmi su korisni, jer biljkama osiguravaju prirodnu otpornost na bolesti. Kiselost utječe na njihovo odumiranje.
Rijetko kada ćete opaziti gliste u zemlji koja je gnojena kemijskim sredstvima. Bez tih čudesnih bića, zemlja trpi radi manjka prozračivanja i izlučivanja prirodnih gnojiva.
Kemijska gnojiva pogoduju razvoju biljnih bolesti. Imaju visok udio dušika koji se izlučuje u kratkom vremenu, za razliku od organskih gnojiva koja se oslobađaju postepeno. S previše dušika (N) u odnosu na fosfor (P), biljke postaju osjetljivije na brojne zaraze. Visoka količina umjetnog dušika, kao i manjak mikroelemenata su povezani s gljivičnim i bakterijskim bolestima na biljkama.
Uglavnom, sve sto je proizvedeno u laboratoriju nije prirodno i ne moze biti zdravo za nas. Nazalost. A danas smo veliki konzumenti upravo gore napisanog.
Hvala vam i zelim vam svako dobro.
Tomislav Janusic
